19.10.2024. 16:00
0
Bassuener: Schmidtova intervencija na Evropskom sudu rizikuje ograničavanje potencijala države
Ugledni politički analitičar iz Sjedinjenih Američkih Država Kurt Bassuener za Just Security, napisao je autorski tekst pod nazivom "Intervencija na Evropskom sudu međunarodnog visokog predstavnika u Bosn i Hercegovin rizikuje ograničavanje potencijala države".

Kurt Bassuener je u tekstu govorio o Christianu Schmidtu i njegovim aktivnostima u slučaju "Kovačević", najavu odlaska visokog predstavnika u BiH na ročište u Strasbourg 20. novembra...

U nastavku pročitajte tekst:

Christian Schmidt, međunarodni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, koji je zadužen za provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, na svoju inicijativu je dostavio svoju ocjenu u okviru trenutnog slučaja žalbe pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Ostaje nejasno hoće li putovati u Strasborug na ročište 20. novembra u Velikom vijeću Suda, da svjedoči ili na neki drugi način prisustvuje, dok Sud razmatra žalbu na presudu o pravima glasa iz prošle godine u slučaju 'Kovačević' protiv Bosne i Hercegovine (BiH). Međutim, objavljena kopija Schmidtovih "pisanih opservacija" dosljedna je njegovim prethodnim izjavama.

On tvrdi da bi potvrda presude bila podjeljna, ometala napore da se ustavni poredak zemlje uskladi s prethodnim presudama i prijetila "prekarnom i krhkom situacijom" u Bosni. S druge strane, ukidanje presude bi, naprotiv, samo osiguralo vlast etnonacionalista i drugih političkih stranaka i lidera koji su odgovorni za održavanje tih "prekarnosti i krhkosti". To bi ugušilo potencijal za demokratsku evoluciju zemlje.

U presudi Kovačević iz augusta 2023. godine, Sud je donio odluku 6-1 da je Ustav zemlje, koji je aneks Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je okončao rat 1992-1995. godine, neusklađen s obavezama zemlje prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Među drugim nalazima, Sud je utvrdio da su neki birači u Bosni onemogućeni da glasaju za kandidata po svom izboru u državnim zakonodavnim tijelima i u nacionalnom tročlanom predsjedništvu zbog ustavnog propisa koji nalaže da ti kandidati moraju biti određene etničke pripadnosti iz određenih dijelova zemlje, kršeći protokol protiv diskriminacije kojem je zemlja potpisnica. Sud nije opisao specifičnu strukturu koja bi bila usklađena s njegovom presudom.

Ovaj slučaj bio je šesti — i najopsežniji — u nizu presuda koje datiraju od 2009. godine i koje su nalagala izmjenu Ustava BiH kako bi se omogućila jednakost građanskih prava širom zemlje, uključujući pravo glasa. Međutim, slučaj Kovačević je jedini koji je argumentovan iz perspektive birača, a ne građana koji žele da budu kandidati. Kolektivno sudsko pravo efikasno zahtijeva preispitivanje dejtonske posleratne ustavne strukture. Iz upravo tog razloga, vladajuće etnonacionalističke elite u BiH uspješno su blokirale implementaciju tih presuda. Presuda Kovačević je apelovana od strane vladajuće koalicije u BiH (putem državne reprezentacije pred Sudom) kako bi se poništila.

Trade-Offs za okončanje borbe

Da rezimiramo malo istorijski kontekst, Daytonski mirovni sporazum, posredovan od strane SAD, bio je nasilno sastavljen tokom nekoliko nedelja među bosanskim sukobljenicima, pri čemu su dve od tri strane bile podržane od strane predatoryh komšija Srbije i Hrvatske. Činjenica da je Ustav bio samo Aneks 4 ilustruje da interna struktura vladanja postratne države nije bila prioritet posrednika. Umesto toga, prioritet je bio da se okonča borba i stvori "permisivno okruženje" koje bi omogućilo NATO-u da održi mir slanjem mirovne snage od 54.000 vojnika, kako je američki glavni pregovarač Richard Holbrooke nazvao svoju knjigu o pregovorima u Dejtonu “Da okončamo rat”.

Međutim, struktura Ustava sigurno je bila prioritet stranačkih vođa sukobljenih strana, koji su takođe bili etničke političke stranke. Dok je preambula Ustava pozivala na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, struktura vladanja odražavala je nameru ovih etničkih nacionalističkih stranaka da zadrže vlast putem “konstitutivnih naroda”, posebno u njihovim mislima Bošnjaka (bosanskih muslimana), Hrvata i Srba. Nadalje, ovi nacionalistički lideri su očekivali da će “njihovi” ljudi većinom glasati unutar svoje etničke identifikacije i koristili su ratnu traumu i podeljenu retoriku da održavaju te podele.

Ove društvene podele su – i ostaju – ključne za poslovni model ovih lidera i njihovih saradnika, koji često ignorišu ili direktno ili indirektno sarađuju na ratnoj pljački, organizovanom kriminalu i prisilnoj moći. Iako su njihovi ratni programi očigledno bili divergentni i nisu nestali nakon okončanja oružanog sukoba, imali su zajednički interes da izbegnu odgovornost za svoju nasilje tokom rata i za svoja kršenja javnog povjerenja nakon rata.

Iako je Daytonski Ustav zakovao vlast nacionalističkih političkih stranaka (i nekadašnjih sukobljenika), one su bile ograničene sve jačom međunarodnom mirovnom implementacijom i naporima za izgradnju države tokom decenije nakon rata, čija je kulminacija postignuta ujedinjenjem do tada sukobljenih armija 2005. godine. To je bilo nezamislivo pri potpisivanju Daytona. (Napomena: bio sam strateški savjetnik u kancelariji tadašnjeg visokog predstavnika Paddy Ashdowna 2005-2006, i savjetovao sam ga prije nego što je preuzeo dužnost u maju 2002).

Ova postignuća su se desila paralelno sa "velikim udarcem" proširenja Europske unije 2004. godine, koja je obuhvatila većinu Centralne i Istočne Evrope. De facto međunarodni konsenzus se ustalio da su 1) ova postignuća nepovratna i 2) da će perspektiva članstva u EU (i NATO) podstaći političke elite Bosne da završe posao produbljivanja demokratije i vladavine prava — uključujući izmene Aneksa 4 Ustava.

Proglašavanje napretka - unatoč činjenicama

Osamnaest godina kasnije, oba ta pretpostavke su definitivno pobijene. Ipak, do danas nisu revidirane. Umjesto toga, od potpisivanja Bosanske stabilizacijske i asocijacijske sporazuma s EU 2007. godine, pa sve do njegovog potpisivanja sljedeće godine i stupanja na snagu sedam godina kasnije, EU je ponavljano proklamovala napredak ili jednostavno proglasila isti – poput dodjeljivanja statusa kandidata za EU 2022. godine, unatoč Bosni i Hercegovini koja nije ispunila osnovne uslove koje je odredila Evropska komisija – nadajući se da će to pokrenuti promjene.

Najnoviji pokušaj je da se politički lideri motivišu putem Regionalnog plana rasta EU. Nema razloga očekivati da će ovaj napor imati drugačiji učinak. Očuvanje i maksimiziranje moći u strukturno oligarhijskom sistemu je mnogo prioritetnije za tvrde političke lidere u Bosni nego ponuđena sredstva. U stvarnosti, Daytonski sistem, ako se ne podvrgne spoljnim ograničenjima, ima tendenciju ka funkcionalnom feudalizmu u kojem političke stranke i etničke zajednice koje tvrde da predstavljaju održavaju (ili nastoje kontrolisati) područja pod njihovom apsolutnom dominacijom. Ovi stranački lideri očekuju, na osnovu prošle prakse, da će biti ocijenjeni po savijenu, te da će dobiti te resurse bez obzira na sve, koje će koristiti za održavanje svojih mreža patrona. Funkcija politike već pokazuje Daytonove zadate postavke – i omogućava praktično neograničenu slobodu stranačkim liderima.

Sada, Schmidt se upušta u fray. Njegova izjava se bavi proceduralnim pravnim pitanjem o tome da li je tužitelj iscrpio pravne lijekove u Bosni; prvobitna presuda prihvatila je Kovačevićevu tvrdnju da bi, s obzirom na prethodne interpretacije Centralne izborne komisije i Ustavnog suda, njegov slučaj bio odbijen. No, osnova Schmidtove argumentacije je inherentno politička i kontekstualna: da bi ponovno potvrđivanje prvobitne presude ugrozilo ravnotežu moći u zemlji – korištenje termina "krhko" implicira da bi kolaps, koji bi bio nasilan, mogao biti mogući ishod. Drugim riječima, ljudska prava zavise od lokalnog konteksta – bizarna tvrdnja, s obzirom na to da je osnovna svrha Evropske konvencije osiguranje tih prava.

Njegov potez čini se da signalizira novu fazu — ne samo pretvaranje napretka dok se dozvoljava daljnji regres, već argumentovanje za uspostavljanje definiranog plafona napretka: volja i probavna sposobnost entreniranih političkih korisnika. Takva racionalizacija zapravo prihvata ideju da je Bosanski sistem podjele moći “zajednička vizija katastrofe”, kako je to rekao Brendan O'Leary, koja se ne može revidirati iz straha od ponovnog izbijanja nasilja. U suštini, Schmidtova argumentacija direktno se protivi onoj kasnog Paddyja Ashdowna, koji je, dok je obnašao tu funkciju, tvrdio da je Dayton “podloga, a ne plafon”. Važno je napomenuti da ovo nije bila izolovana perspektiva u to vrijeme.

Povlačenje od dugotrajnih međunarodnih pozicija

U "pisanim zapažanjima" Schmidt podnosi Evropskom sudu tokom trenutne žalbe, tvrdi da nije protiv promjene Daytona ustava prema ranijim odlukama, već da se zalaže za "inkrementalne promjene" zasnovane na "unutrašnjem kompromisu". Međutim, njegova argumentacija označava povlačenje od dugotrajnih međunarodnih pozicija, u korist onih koji vladaju u Bosni (i, implicite, u susjedstvu, dok hardlinerski lideri u Srbiji i Hrvatskoj nastavljaju da ih podržavaju).

Nemogućnost ovih intransigenata da se dogovore o načinu implementacije prve takve odluke Suda iz 2009. godine u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine proizlazi iz pokušaja da se tumačenje i implementacija odluke otmu od strane nacionalističke HDZ političke stranke i njene odvojene stranke HDZ 1990 kako bi se progonila hrvatska nacionalistička agenda umjesto da se zadovolje tužitelji slučaja. Schmidtova logika takođe dovodi u pitanje osnovu brojnih presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, od kojih mnoge ostaju neispunjene.

Ovaj podnesak takođe predstavlja povlačenje Kancelarije visokog predstavnika od njenih značajnih dostignuća i važnog mandata. Optužba kritičara da sama egzistencija te kancelarije čini Bosnu "protektoratom" nikada nije potpuno odgovarala – međunarodna zajednica nije upravljala ili administrirala zemlju. Međutim, Dejtonski sporazum je propisivao uloge visokog predstavnika za održavanje mira i odvraćanje snaga prvo NATO-a, a sada EU – postavka koja je do sada sprečila domaće političke snage da ugroze mir. Ta garancija postaje sve nesigurnija kako međunarodna zajednica ublažava pritisak, značajno pod Schmidtovim vođstvom.

Schmidt bi sada efikasno učinio da zemlja postane neograničeni zaštitnički sistem za hardlinere ponovo. EUFOR već izgleda da zauzima takvu poziciju, lažno tvrdeći da je njegov mandat prema Dejtonu i mandatu Vijeća sigurnosti UN kao sekundarni responder, prethodi lokalnim vlastima. U branići ovu poziciju, EUFOR navodi da je njegova uloga "da podrži vlasti BiH u održavanju sigurnog i stabilnog okruženja." Cijela svrha mandata odvraćanja koji je EU preuzeo od NATO-a u decembru 2004. godine bila je da su lokalne snage sa koercivnom moći najvjerovatnija prijetnja miru. One su i dalje takve danas. Ako – kako navodi podnesak visokog predstavnika – presuda Kovačević predstavlja prijetnju "krhkoj osnovi BiH", onda su OHR i EUFOR — kao i države koje oni predstavljaju — ti koji omogućavaju onima koji predstavljaju sigurnosnu prijetnju da imaju tu polugu. Takva argumentacija abdikuje pravnu i moralnu odgovornost da spriječi takve izazove da se materializuju.

Neutralne vrijednosti realne politike

Schmidtova intervencija je u skladu sa zapadnom regionalnom politikom koja se čini da je okrenula leđa istinskom demokratskom razvoju u korist drugih geopolitičkih prioriteta — kao što je uzaludni pokušaj da se privuče susjedna Srbija od Rusije — u kontekstu neutralne realpolitike. No, ona također proizlazi iz ideje da su Balkanci inherentno plemenski, te da je najbolji put djelovanja upravljanje ili karantiniranje regije (uz osiguranje drugih interesa) umjesto poticanja napretka. (Tvrdim da politika Bidenove administracije prema Balkanu odražava fatalizam i cinizam). Ovakav esencijalistički pogled, koji argument podržava visoki predstavnik, prirodno favorizuje postojeće vlasti. No, također izbjegava bilo kakvo suočavanje sa vlastitom ulogom Zapada u dugotrajnom povlačenju regije od demokratskog liberalizma i ljudskog dostojanstva.

Uprkos šest presuda Evropskog suda za ljudska prava koje bi mogle poslužiti kao putokazi za razvoj istinski demokratskog i usklađenog post-Daytonovog ustavnog i izbornog poretka za Bosnu, nijedna politička snaga — uključujući Demokratsku frontu koju vodi hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, za kojeg je tužilac Kovačević savjetnik — nije iskoristila te presude da osmisli potencijalno široko popularan koncept novog društvenog ugovora. Ovo izgleda sugerira da kolektivno preferiraju optimizaciju Daytonovog sistema za svoju stranačku korist, umjesto da rizikuju privilegije vlasti kroz istinski demokratski i odgovoran sistem — “efektivnu političku demokratiju”, kako je to presuda nazvala.

U stvari, oni nastoje očuvati ono što sam nazvao mirom kartelom. Takve alternative su razvijene izvan političkog okvira. No, još uvijek ostaje da se pokaže može li se okupiti biračko tijelo širom Bosne i Hercegovine među građanima koji podržavaju takve alternative. Također, još uvijek ne postoji međunarodna volja da se testira ovaj potencijal, uprkos obilju dokaza o raširenom nezadovoljstvu političkim ekosistemom kakav jest. Kako je Frederick Douglass zapaženo izjavio: “Moć ne popušta bez zahtjeva.” Taj zahtjev može biti generisan samo iznutra, iz Bosne. Samo široka, popularna zajednica okupljena iza pozitivne vizije odnosa među građanima (bez obzira na to kojoj etničkoj ili političkoj partiji se identifikuju — ili nijednoj) može se suprotstaviti ukorijenjenim političkim interesima koja su zastupljena u trenutnom sistemu i očiglednoj međunarodnoj nevjerici da su takve opcije uopšte ostvarive.

Ali Zapad ima odgovornost da održi povoljan ambijent za one koji bi mogli stvoriti nove političke alternative, pružajući egzistencijalnu sigurnost koja bi omogućila ljudima u Bosni i regionu da teže novim društvenim ugovorima koji su im toliko potrebni. Schmidtovo posredovanje na Sudu čini se da ima za cilj da da završni udar bilo kakvim takvim aspiracijama, efektivno signalizirajući građanima da je Dayton plafon – i da se moraju pomiriti s perpetuarnom oligarhijom.

(NAP)

0
VIJESTI
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.